Bilješke s Paris Design Weeka o materijalima, prostoru i starom znanju u novim interijerima.
Prošlo je već neko vrijeme otkako sam se vratio iz Pariza i možda je upravo ta mala vremenska distanca bila potrebna da se dojmovi poslože.
Neposredno nakon Paris Design Weeka napisao sam za portal After5 tekst o tome što ćemo iz Pariza uskoro poželjeti u vlastitim domovima. Bio je to pokušaj da se iz desetak dana obilazaka, izložbi i razgovora izdvoje ideje koje će se možda najbrže preliti u interijere.
Ali neke su mi se stvari nastavile vraćati i nakon što je taj tekst bio završen. Ne nužno trendovi, nego materijali, prostori, detalji i određeni načini razmišljanja o dizajnu.
Zato sam odlučio tim bilješkama dati još malo prostora i na Nordic Fragmentsu. Ne kao još jedan izvještaj s design weeka, nego kao mali serijal o onome što je ostalo nakon njega – o materijalima koje sam počeo gledati drukčije, prostorima koji su me zadržali duže nego što sam očekivao i idejama koje su se iskristalizirale tek kada se buka cijelog tjedna malo stišala.
Na Paris Design Week sam došao s prilično jasnom odlukom: ovaj put neću na Maison&Objet.
Ne zato što me sajam ne zanima, naprotiv, to je mjesto na kojem se u nekoliko dana može vidjeti golema količina dizajna, novih kolekcija, materijala i ideja. Ali upravo me ta koncentracija ovaj put manje privlačila.
Imao sam gotovo deset dana u Parizu i poželio sam dizajn gledati drukčije, ne u hali, ne pod jednakim svjetlom, ne u privremenom prostoru koji je nekoliko dana ranije bio prazan i koji će nekoliko dana kasnije ponovno biti prazan, htio sam ga vidjeti u gradu.
Među starim zidovima, u muzejima, galerijama, hôtel particuliers, nekadašnjim radionicama i prostorima koji već imaju svoju mjeru, svjetlo, tragove i povijest. Zanimalo me što se događa s novim predmetom kada se više ne nalazi u idealnom okruženju stvorenom samo za njega, jer u stvarnom interijeru predmet nikada nije sam. Dolazi među stvari koje su ondje bile prije njega, pokraj poda koji je već ostario, uz prozor kroz koji svjetlo ne dolazi uvijek pod istim kutom, uz naslijeđeni stol, slučajno pronađenu stolicu, knjige, tekstil, kamen, drvo. Možda sam zato nakon Pariza manje razmišljao o novim kolekcijama, a više o nečemu puno starijem, o materijalima.
Jedna od izložbi koja mi je najdulje ostala u mislima bila je Hanjimania u Hôtel de la Marine.
Polazište je tradicionalni korejski hanji papir. Papir zvuči gotovo prejednostavno za materijal oko kojeg se gradi izložba suvremenog dizajna, poznajemo ga, koristimo svakodnevno i vrlo precizno znamo što od njega očekujemo. A onda pred sobom vidite koliko su ta očekivanja zapravo uska.
Hanji postaje površina, volumen, struktura, rasvjeta. Čas djeluje prozračno i gotovo bestežinski, čas dovoljno čvrsto da preuzme formu objekta. Negdje podsjeća na tekstil, drugdje na membranu ili tanku arhitekturu kroz koju prolazi svjetlo. Najviše me privuklo to što papir pritom ne pokušava izgledati kao nešto drugo, i dalje se vide njegova vlakna, lakoća i karakter, samo mu je dopušteno da napravi više.
Možda mi je upravo zbog toga ta izložba toliko ostala u sjećanju. U dizajnu vrlo lako povezujemo napredak s novim materijalom, novim procesom ili novom tehnologijom. Kao da suvremenost mora početi nečime što jučer nije postojalo, a ovdje se događalo gotovo suprotno. Stari materijal nije trebalo zamijeniti.
Trebalo ga je ponovno pogledati.
Taj osjećaj počeo mi se ponavljati i na drugim mjestima.
Terakota koja nije izglađena dok joj se ne izbriše karakter. Drvo kod kojeg se ne pokušava sakriti struktura. Metal čiji spoj postaje dio kompozicije. Papirnati konac koji se hekla u objekte pa učvršćuje smolom. Drvo i metal povezani špagom na način koji djeluje gotovo elementarno, a završava kao vrlo precizan komad namještaja. Neke od tih stvari vidio sam među mlađim autorima u PDW Factoryju, Galerie Joseph i manjim galerijama kroz koje sam prolazio. Nisam ih doživio kao potragu za nečim radikalno novim, više kao želju da se nešto poznato ponovno razumije.
Stol je i dalje stol, lampa je i dalje lampa, ali materijal ili spoj promijene način na koji gledamo predmet; ponekad je dovoljan detalj, mjesto na kojem se drvo i metal susretnu, napetost konca, nepravilan rub terakote, trag ruke koji nije uklonjen u završnoj obradi.
Takvi predmeti nisu nužno oni koje primijetite prvi, ali često su oni kojima se vratite.
Možda je to razlog zbog kojeg mi je L’Hôtel des Possibles bio toliko dobar.
Nakon niza galerijskih izložbi i pojedinačnih objekata odjednom sam ponovno gledao dizajn kao interijer. Ne kao katalog predmeta i ne kao niz stvari koje čekaju da budu fotografirane, nego kao prostor u kojem ti predmeti moraju postojati jedni uz druge. Tu se vrlo brzo pokaže razlika između predmeta koji je zanimljiv sam za sebe i onoga koji prostoru stvarno može nešto dati.
Lijepa stolica na postamentu može biti gotovo skulptura. Ista stolica u sobi odjednom mora “razgovarati” s podom, zidom, svjetlom, stolom i svime što se oko nje događa.
To je za mene uvijek puno zanimljiviji test i možda upravo zato sve manje vjerujem interijerima koji izgledaju kao da su završeni u jednom trenutku. Najugodniji prostori rijetko tako nastaju, oni se slažu. Nešto ostane, nešto dođe kasnije, nešto se pronađe, nešto naslijedimo. Jedna stvar je pažljivo odabrana, druga je ondje gotovo slučajno. S vremenom počnu pripadati jedna drugoj, a to se vrlo teško simulira u showroomu.
Zanimljivo je koliko se ta ideja slojevitosti dobro slaže s materijalima koji su mi ostali u mislima. Papir, drvo, metal, glina – svi oni s vremenom reagiraju. Sunce, dodir, zrak, sve ih mijenja. Drvo potamni ili posvijetli, metal dobije patinu, na kamenu se pojave tragovi i diskoloracija, tekstil omekša, površina postane nešto što nije bila onog dana kada je unesena u prostor.
Dugo smo kvalitetu interijera povezivali s idejom da predmeti s vremenom ostanu isti. Danas mi je sve zanimljivija suprotna ideja, da nešto dobro stari.
Materijal koji dobro stari ne pokušava pobijediti vrijeme, on ga prima na sebe. I možda je upravo to razlog zbog kojeg takve površine djeluju smirenije. Ne moraju zauvijek izgledati kao prvog dana, tragovi korištenja mogu im s vremenom dati još više karaktera.
Naravno, Pariz nije bio samo priča o povratku starim tehnikama. Vidjelo se puno 3D printanja i eksperimentiranja s proizvodnjom, ali ono što me najviše zanimalo nije bila sama tehnologija, bili su to materijali. Glina, keramika, smjese na bazi škroba i drugih prirodnih sastojaka.
U tim predmetima 3D print više nije izgledao kao stil, nije nužno morao ostaviti onu poznatu tehnološku teksturu kako bi dokazao na koji je način predmet napravljen – postao je alat.
I tu mi je odnos stroja i ruke postao puno zanimljiviji. Ne kao dva suprotna svijeta između kojih moramo birati, možda je budućnost upravo u njihovom preklapanju.
Tehnologija nam daje mogućnost napraviti formu koju prije nismo mogli, a staro znanje o materijalu određuje hoće li ta forma imati smisla.
Ipak, kada sada razmišljam o Parizu, ne vraćam se prvo tim tehnološki najnaprednijim predmetima, vraćam se papiru, gruboj glini, koncu, komadu drveta čiji spoj nije sakriven, možda zato što se na njima još uvijek može naslutiti put od materijala do predmeta.
To mi je u interijerima sve važnije. Ne trebam nužno znati ime svakoga tko je nešto napravio niti svaka stvar mora biti ručno izrađena u maloj radionici.
Volim kada predmet nije anoniman u načinu na koji postoji, kada se na njemu može razumjeti zašto je napravljen baš od tog materijala, zašto je spojen na određen način ili zašto njegova površina nije potpuno jednaka, kada oblik nije samo nešto nacrtano, nego posljedica razumijevanja onoga od čega je predmet napravljen.
Možda sam upravo to tražio kada sam odlučio preskočiti sajam. Ne nužno bolji dizajn, nego više konteksta. Htio sam vidjeti kako predmet djeluje kada ga okružuje nešto što nije napravljeno za njega.
Kako suvremeni papir izgleda u povijesnom interijeru Hôtel de la Marine. Kako novi predmeti žive u prostorijama L’Hôtel des Possibles. Kako komad namještaja izgleda kada iza njega nije savršeno bijeli sajamski zid. A grad je za to dobar filter. Ne dopušta dizajnu da bude jedina stvar koju gledate i možda ga upravo zato vidite jasnije.
Iz Pariza se nisam vratio s osjećajem da znam kako će izgledati sljedeći veliki trend i drago mi je zbog toga. Više mi je ostala želja da određene stvari gledam sporije. Da se približim materijalu, da vidim spoj, da se zapitam kako će neka površina izgledati za pet ili deset godina, a ne samo na dan fotografiranja. I da u projektu ostavim malo više prostora predmetima koji ne moraju biti savršeno usklađeni da bi pripadali istom domu.
Možda su upravo to stvari koje sam tražio izvan sajamskih hala. Ne novi stil, nego bolji odnos prema onome od čega gradimo interijere. Prema materijalu koji ima vlastitu logiku, prema predmetu koji može starjeti, prema prostoru koji ne mora biti završen odjednom i prema starom znanju koje ne moramo kopirati da bismo ga mogli koristiti.
Ponekad nije potrebno izmišljati nešto novo, dovoljno otići u grad i pažljivije pogledati ono što je već ondje.
