Nikada nismo imali pristup tolikoj količini inspiracije. Pa kako smo završili s toliko prostora koji izgledaju gotovo jednako?
Ponekad otvorim Instagram i nisam siguran gledam li stan u Kopenhagenu, hotel u Londonu, restoran u Melbourneu ili novouređeni apartman negdje na Jadranu.
Zidovi u toploj nijansi bijele. Hrast. Travertin. Lanene zavjese koje gotovo dodiruju pod. Jedna skulpturalna fotelja. Keramička vaza s nekoliko pomalo nesavršenih grana. Negdje u kadru vjerojatno je i knjiga koju nitko trenutačno ne čita. Sve je lijepo. I upravo je to možda problem. Ne zato što s tim prostorima nešto nije u redu, naprotiv, često su izvrsno projektirani, fotografirani i stilizirani, ali nakon nekoliko desetaka takvih fotografija počinje se događati nešto čudno. Prestajemo ih pamtiti.
Kada je inspiracija postala formula?
Nikad prije nismo imali ovakav pristup dizajnu. Nekada smo interijere otkrivali kroz nekoliko časopisa, knjige, putovanja ili prostore koje smo stvarno posjetili. Danas u deset minuta možemo vidjeti stan u Stockholmu, kuću u Meksiku, restoran u Tokiju i hotel u Parizu. To je nevjerojatno. Ali postoji paradoks. Što više gledamo, to nam algoritam pokazuje više onoga što smo već gledali. Spremi nekoliko interijera s vapnenim zidovima, tamnim drvom i vintage stolicama i uskoro će cijeli digitalni svijet izgledati kao da je uređen prema istom moodboardu.
To nije samo dojam. Kritike današnje dizajnerske kulture sve češće upozoravaju upravo na petlju u kojoj platforme nagrađuju ono što već privlači pažnju, a dizajneri, brendovi i korisnici zatim proizvode još sličnijih slika. I polako se događa nešto zanimljivo. Inspiracija prestaje biti početna točka, postaje završno rješenje.
Nije problem u bež boji, jer ja jako volim neutralne interijere. Volim prirodne materijale, volim mir, prostor u kojem oko može odmoriti. Problem nije u mikrocementu, travertinu ili bouclé fotelji. Problem nastaje kada prestanemo pitati zašto je nešto tamo. Kada materijal više nije odabran zbog prostora, svjetla, klime ili načina života, nego zato što dobro izgleda na fotografiji koju smo spremili. Minimalizam sam po sebi nije homogenost, ali kada postane najsigurnija estetska odluka, ona koju je najlakše lajkati, prodati i reproducirati – individualnost prostora počinje nestajati.
Možda problem nije u tome što gledamo iste stvari, problem je što smo ih počeli gledati na isti način. Interijer nije fotografija. Najzanimljiviji prostori koje pamtim gotovo nikada nisu bili savršeni. U njima je često nešto bilo pomalo pogrešno: stolica koja ne pripada ostatku namještaja, slika koja visi nekoliko centimetara prenisko, stari stol uz novu kuhinju, predmet donesen s putovanja koji dizajner možda nikada ne bi stavio na moodboard, knjige koje nisu okrenute hrptom prema unutra kako bi boje bolje odgovarale interijeru. Ali upravo su te stvari govorile nešto o ljudima koji tamo žive.
Dom nije kompozicija, dom je akumulacija. Ljudi. Predmeti. Putovanja. Pogrešne kupnje. Naslijeđene stvari. Dobre odluke. Loše odluke. Vrijeme. Fragment po fragment. I možda prostor tek tada dobije ono što nijedan trend ne može proizvesti – identitet.
Dizajniramo li danas prostor ili njegovu fotografiju?
Interijer danas često upoznajemo prije nego što u njega uđemo. Vidimo ga na Instagramu, Pinterestu, Dezeenu, ArchDailyju ili u nekom drugom feedu i zato prostor mora funkcionirati i kao fotografija. Ali fotografija ne pokazuje temperaturu kamena pod bosim stopalom, ne pokazuje kako prostor zvuči, kako se mijenja u pet poslijepodne, gdje vlasnik stvarno ostavlja ključeve, koju stolicu svi zapravo biraju iako je ona druga bila tri puta skuplja, ne pokazuje život između fotografija. I upravo tamo, čini mi se, počinje arhitektura koju vrijedi pamtiti.
Možda nam treba manje inspiracije – to zvuči gotovo apsurdno za portal koji se godinama bavi inspiracijom, ali možda nam ne treba još jedna mapa sa 600 spremljenih interijera. Možda nam treba više vremena pred jednom fotografijom, više pitanja. Zašto mi se ovo sviđa? Je li to boja? Svjetlo? Proporcija? Materijal? Osjećaj? Bih li želio živjeti ovdje ili samo želim spremiti ovu fotografiju?
To su dvije potpuno različite stvari. I možda je upravo sposobnost razlikovanja tih dviju stvari jedan od važnijih alata koje danas možemo imati.
Za nekoliko dana idem na Paris Design Week, i ovaj put ne želim otići tamo tražiti odgovor na pitanje što je novo, zanima me nešto drugo. Što još ima karakter? Koji će me prostor natjerati da zastanem? Koji predmet neću odmah razumjeti? Tko radi nešto što još nisam vidio stotinu puta na ekranu?
Ne tražim sljedeću boju sezone, ne tražim novu fotelju koju ćemo idućih šest mjeseci gledati posvuda, tražim ideje koje imaju vlastiti razlog za postojanje. Možda pronađem odgovor, a možda samo još nekoliko pitanja. U oba slučaja, donijet ću ih natrag ovdje.
Fragment po fragment.
styling | Pella Hedeby
Fotografije | Kristofer Johnsson
