Zašto najbolji interijeri rijetko izgledaju kao da su uređeni odjednom.
U prošlom tekstu dotaknuo sam se ideje koja mi se nakon povratka iz Pariza nastavila vraćati.
Pisao sam o tome kako sam Paris Design Week odlučio provesti uglavnom izvan sajamskih hala, gledajući dizajn u stvarnim prostorima grada. Spomenuo sam L’Hôtel des Possibles, neke od manjih galerija i osjećaj da su mi često zanimljiviji bili prostori koji nisu izgledali potpuno dovršeno od onih u kojima je sve bilo savršeno postavljeno.
Tada sam tu temu samo okrznuo, a zapravo zaslužuje tekst za sebe, jer što više razmišljam o interijerima koje pamtim, u Parizu, na putovanjima, u projektima ili jednostavno u nečijim domovima, sve mi se manje čini da je njihova kvaliteta u tome koliko su dobro usklađeni.
Puno češće je u tome koliko dobro podnose različitost i koliko se na njima vidi vrijeme.
Prostor koji još nije rekao posljednju riječ
L’Hôtel des Possibles tijekom Paris Design Weeka privukao me upravo zbog toga.
Nije djelovao kao izložba u kojoj je svaki predmet dobio svoju malu scenu. Cijela kuća zamišljena je kao proces transformacije, kao prostor negdje između postojećeg i onoga što tek može postati. Nije se pokušavao prikazati samo finalni rezultat, nego i mogućnost prostora da se razvija.
Možda mi je zato ondje bilo ugodno. Nisam imao osjećaj da gledam interijer koji mi govori: ovako mora izgledati, nego više kao: ovako bi mogao izgledati. Ta razlika je važna.
U projektiranju interijera prirodno težimo završnom rješenju. Crtamo, biramo materijale, određujemo pozicije namještaja, rasvjete i umjetnosti. Želimo da na kraju sve sjedne na svoje mjesto. Ali stvarni život prostora počinje tek nakon toga.
Stigne nova knjiga, sa sljedećeg putovanja donesemo zdjelu za koju nismo planirali mjesto, netko nam pokloni sliku, naslijedimo komodu koju nikada sami ne bismo kupili, stolica koja je trebala stajati u spavaćoj sobi nekako završi u dnevnom boravku i tamo ostane deset godina. Dom polako počne donositi odluke koje nisu bile u projektu, i često upravo tada postaje stvarno naš.
Interijer zamišljen kao nečiji život
Nekoliko dana poslije isti sam osjećaj pronašao na sasvim drugom mjestu, u Galerie Joseph, Āsār Studio postavio je One-of-a-Room kao interijer izmišljenog kolekcionara.
Već je sama premisa bila zanimljiva.
Nisu pokušali složiti još jedan idealan suvremeni stan, umjesto toga, prostor su ispunili vintage namještajem, starim predmetima, folk artom, suvremenom keramikom, fotografijama, knjigama i pronađenim objektima. Među njima su bile keramike Blandine Chabani, vintage komadi koje je pronašao Dig in Japan te arhivske i suvremene japanske fotografije. Ništa nije pripadalo samo jednoj epohi, a ipak je sve pripadalo istoj sobi. To mi se čini puno zanimljivijom definicijom dobrog interijera od savršeno pogođene palete boja.
Āsār je zapravo napravio nešto vrlo jednostavno: osmislio je biografiju osobe kroz predmete. Tko god živi u toj izmišljenoj sobi očito nije jednoga poslijepodneva otišao u trgovinu i riješio cijeli interijer. Nešto je pronašao, nešto naslijedio, nešto kupio zato što ga je privuklo, nešto donio iz druge zemlje, nešto možda nije osobito vrijedno, ali mu je važno. I upravo zbog toga prostor djeluje uvjerljivo.
Nisu bili jedini koji su u Parizu razmišljali na taj način.
L’Appartement du Collectionneur u Galerie Wagner također je bio zamišljen kao dom suvremenog kolekcionara – ne samo osobe koja skuplja djela, nego nekoga koga zanimaju priče, materijali i susreti iz kojih su predmeti nastali.
Kod Hauvette & Madani i Galerie Gastou suvremeni komadi ulazili su u razgovor s galerijskim predmetima u prostoru koji je djelovao kao da ne pripada sasvim određenom vremenu. A Jean-Paul Beaujard i Martin Brûlé smjestili su tekstil, fotografiju i stari, skulpturalni namještaj u nekadašnji laboratorij napuštene pekarnice.
Različiti projekti, ali sličan osjećaj. Kao da se dizajn pomalo oslobađa potrebe da sve u prostoriji mora pripadati istoj rečenici. Možda je dovoljno da pripada istoj priči.
Usklađenost nije isto što i koherentnost
Ta razlika mi je sve važnija. Uskladiti prostor relativno je jednostavno. Možemo ponoviti istu boju na nekoliko mjesta, odabrati isti ton drveta, kupiti stol, stolice i komodu iz iste kolekcije, pronaći tepih koji odgovara zavjesama. Dobit ćemo sklad. Ali ne nužno i karakter.
Koherentnost je nešto drugo. Ona dopušta da stvari budu različite. Da drveni stol iz pedesetih stoji uz suvremenu metalnu stolicu, da kraj dizajnerske lampe bude keramička vaza koju smo platili nekoliko eura na buvljaku, da iznad nove komode visi slika koja je desetljećima bila kod roditelja, da se uz ozbiljan komad namještaja nalazi nešto što objektivno nema gotovo nikakvu vrijednost, ali ima vrijednost za nas.
Takve stvari nije moguće naručiti kao komplet i možda je upravo zato teško napraviti prostor koji djeluje slojevito odmah nakon useljenja.
Za slojeve je potrebno vrijeme.
Mi taj način stanovanja zapravo dobro poznajemo, možda nam ideja slojevitog interijera u Hrvatskoj uopće nije toliko strana. Mnogi od nas odrasli su među stvarima koje nikada nisu pripadale istoj kolekciji: stolom kupljenim za prvi stan, foteljom iz nekog ranijeg doma, servisom za kavu dobivenim za vjenčanje, komodom lokalnog stolara ili stolicom koju nitko nije imao srca baciti. Dugo smo takve prostore pokušavali “očistiti”; izbaciti staro, uskladiti novo, zamijeniti različite komade jednim setom koji napokon odgovara.
Neke je stvari, naravno, trebalo pustiti. Ali možda smo zajedno s njima ponekad izbacivali i ono što prostoru daje dubinu – slojeve. Zato mi je u ovom kontekstu zanimljiv i Hrelić, gotovo potpuna suprotnost showroomu. Ondje ne postoji kolekcija niti unaprijed složena priča. Stara stolica stoji pokraj kutije razglednica, porculan uz alat, analogni fotoaparat uz nešto čemu više ni ne znamo namjenu. I onda među svim tim stvarima ugledamo jednu, možda stolicu kojoj treba nova presvlaka, ali ima proporciju koja nam se sviđa. Donesemo je kući i nakon nekoliko godina više ne razmišljamo o tome odakle je došla. Jednostavno je naša.
U tome postoji nešto vrlo blisko Āsārovu One-of-a-Roomu: ne u estetici, nego u načinu biranja. Dobar interijer ne mora biti kolekcija važnih dizajnerskih imena. Ponekad mu anonimna drvena klupica, naslijeđena lampa ili predmet pronađen na buvljaku daju više karaktera od još jednog prepoznatljivog komada. S vremenom takvi predmeti postaju i mali markeri života. Ovaj stol bio je u prvom stanu, ova zdjela došla je s putovanja, ona lampa bila je kod bake, fotografiju smo dobili od prijatelja. Takve stvari nije moguće kupiti unaprijed. Potrebno ih je živjeti.
I upravo zato dom koji nastaje godinama ima nešto što je teško postići u prostoru koji pokušavamo dovršiti za nekoliko tjedana. Ima vrijeme. To ne znači da sve treba čuvati. Slojevitost nije gomilanje, nego sposobnost da među različitim stvarima prepoznamo što vrijedi zadržati. Ostaviti jedno mjesto praznim.
Kao dizajner prirodno želim riješiti prostor i predati projekt koji djeluje cjelovito, ali sve više mislim da dobar interijer mora znati ostaviti nešto nedorečeno. Ne znamo koju će sliku netko pronaći za tri godine, koju će stolicu naslijediti ili s kojeg će se putovanja vratiti s predmetom za koji danas nemamo predviđeno mjesto. Možda zato ne treba popuniti baš svaki kut samo zato što na vizualizaciji izgleda kao da nešto nedostaje.
Kao dizajner prirodno želim riješiti prostor i predati projekt koji djeluje cjelovito, ali sve više mislim da dobar interijer mora znati ostaviti nešto nedorečeno. Ne znamo koju će sliku netko pronaći za tri godine, koju će stolicu naslijediti ili s kojeg će se putovanja vratiti s predmetom za koji danas nemamo predviđeno mjesto. Možda zato ne treba popuniti baš svaki kut samo zato što na vizualizaciji izgleda kao da nešto nedostaje.
Projekt u nekom trenutku mora biti dovršen, dom ne mora.
Trebao bi moći prihvatiti novu stvar, promjenu ukusa, predmet s putovanja ili onu stolicu iz roditeljskog stana koju smo prije deset godina smatrali staromodnom.
Možda su me upravo na to podsjetili L’Hôtel des Possibles i Āsārov zamišljeni kolekcionar. Najzanimljiviji interijeri nisu nužno oni u kojima sve savršeno pripada zajedno, nego oni u kojima možemo naslutiti kako je svaka stvar tamo završila.
Takav prostor ima prošlost — i ostavlja dovoljno mjesta za ono što tek dolazi.
* Fotografije u tekstu snimljene su na izložbi One-of-a-Room studija Āsār u Galerie Joseph tijekom Paris Design Weeka.
